Ideja o osnivanju zajedničkog europskog jezika je vrlo stara, a mi nismo prvi koji studiše pitanje na Europa Lingua. Mark Fettes posebno radio na dužinu na temu. Rođen u 1961, Mark Fettes je kanadski naučnik, govoreći Esperanto od adolescencije, i predsjednik World Esperanto udruge od 2013. Posebno je proučavao ideju o provedbi Europskog jezika u svom eseju Koji jezik za Europu? Hoće li Evropa još uvijek trpjeti kletvu Babilona? Napisan u 1991. U svom tekstu, Fettes čuda o sukobu između engleskog i Esperanto biti najbolji kandidat za uspostavu zajedničkog jezika u Europi. Za to je prvi put bio zainteresiran za jezičnu realnost Europe kao što je bilo u svoje vrijeme (u 1991). Drugi korak je proučavanje prednosti i kontra uvođenja engleskog kao zajedničkog jezika, a zatim učiniti isto za esperanto. Konačno, jaka od tih analiza, on privlači opću procjenu sukoba između onoga što on naziva s jedne strane "David Esperanto", a na drugom "engleski Golijat".
Prvo, Mark Fettes proučava jezičnu stvarnost Europe kao što je bila već dugi niz godina. Pojašnjava kako su brojni odnosi i razmjene u povijesti ometana jednostavnom činjenicom da Europljani ne govore istim jezicima. Razvoj globalizacije i razmjene svih vrsta u proteklih nekoliko godina pomogao je prevladati taj problem, ali samo za "relativno višejezičnu malu elite", kako on objašnjava. U stvari, osim toga, velika većina Europljana ne može razumjeti jedni druge (oko 6% stanovništva samo razumije engleski u 1989, prema Sandie). Za autora, ovaj Tare koji predstavlja nedostatak komunikacije dolazi izravno diskredit i prekinuti svoju ideju ujedinjene Europe. Također se pita o samom pojmu Europe. Trebamo li razgovarati o Europskoj zajednici, kontinentu, regiji Europe? Fettes objašnjava da je imperativ definirati točno značenje dano Europi, jer, ovisno o političkom, gospodarskom i društvenom kontekstu, jezična politika koja se provodi može biti znatno drugačija.
Ipak, multilingualizam ostaje temeljni za europske institucije, koje je smatraju jedinom prihvatljivom politikom u ovom području. Prema fettesovim riječima, to je djelomično zbog činjenice da je raznolikost europskih jezika "izvor bezbroj bogatstva", te je doprinijela samom razvoju europske kulture. To je, štoviše, čvrsto branio i tvrdio od strane Europljana općenito, koji ne bi željeli vidjeti njihov native i nacionalnih jezika nestaju. To je razlog zašto, dok brani uvođenje zajedničkog jezika na kontinentu, autor želi da to bude "drugi jezik", tj. ne zamjenjuje nacionalne jezike. To će pasti na njega za "fikcija (anti) utopija". Pa kako ćemo uspostaviti ovaj drugi jezik u zemljama s vrlo različitim kulturama i jezicima? Za Marka Fettes, bilo bi potrebno imati jednostavan jezik, a posebno dostupan svim Europljanima.
S tim nalazima, Mark Fettes analizira i engleski i Esperanto da vidi da li su u stanju zadovoljiti te zahtjeve. Najprije, engleski je prednost od bitak "etnički jezik", i stoga od bitak izgovoren na svakidanji baza mimo milijun od korisnik. Težina engleskog jezika u međunarodnim i gospodarskim odnosima također je već vrlo važna. Ona se zaista koristi u većini kulturnih, komercijalnih ili političkih razmjena, ali i u svakodnevnom životu Europljana, posebno kroz brzu hranu ili seriju. U tom smislu, on se pojavljuje kao najčvršće usidreni i najsposobniji kandidat da postane ovaj drugi jezik Europe, ili čak i svijet. Iako su se u povijesti pojavile mnoge suprotnosti s ovim fenomnom, pa čak i danas, ne sprječava činjenicu da engleski stječe tijekom godina sve više prevladavajuće uloge.
Ali engleski također zna mnoge nedostatke. Prvo, činjenica da se koristi u drugoj ne-engleski govorna zemlja, kao što je Indija, na primjer, neizbježno stvara lingvističke razlike između izvornog engleskog i ponovno iskorišten engleski, pomiješan s lokalnom kulturom i jezikom. Štoviše, kao što autor objašnjava, korištenje i tečnost engleskog varira uvelike ovisno o ljudima i zemljama. Posebno se koristi u sjevernim zemljama, ali mnogo manje u istočnoj Europi, na primjer. Engleski je stoga važan jezik, ali to nije hegemoničan i svibanj čak biti manje važni od drugih u nekim europskim zemljama. Osim toga, Fettes objašnjava da čak iu zemljama gdje je engleski široko prihvaćen i visoko iskorišten, to je ni na koji način optimalno. Zapravo, u Nizozemskoj, na primjer, engleski se koristi prvenstveno pasivno, a ne aktivan; Nizozemski konzumirati engleski, ali ne ga proizvesti, a nizozemski verzije proizvoda su mnogo više koriste stanovnici nego Engleske verzije. Od tada, Mark Fettes objašnjava, kroz Dasgupta teza, da korištenje drugog jezika kao što je engleski u Nizozemskoj dovodi do značajnog gubitka kreativnosti. Zbog svih tih razloga, rekao je, "političke, kulturne i psihološke prepreke ograničavaju šanse da Englezi ikada postanu jezik Inter-Europske komunikacije".
Nakon analize uloge koju engleski igra i mogao igrati u Europi, Mark Fettes dolazi studirati esperanto. Dok je engleski mogao biti osnovan za uglavnom pragmatična razloga i vezan za svoju trenutnu dominantnu ulogu, Esperanto mogao biti korišten iz principa razloga. Doista, Esperanto je relativno novi jezik, jer je stvoren u devetnaestom stoljeću i uglavnom se koristi vrlo ograničena zajednica. Osim toga, Esperanto se ne može temeljiti na stvarnim "materijalnim stvarnošću" kao engleski. Za Fettes, on mora stoga tvrditi i obraniti se od "potencijalnih beneficija". Esperanto se pojavljuje u tom smislu kako bi bio potpuno suprotan engleskom jeziku, čineći svoju studiju još interesantnijim. S jedne strane, Mark Fettes objašnjava da Esperanto ima mnogo problema koji se odnose upravo na svoj status kao "drugačiji" jezik. Prvo, može uplašiti mnoge europske građane koji ne žele da svijet vidi njihov nacionalni jezik zamijenjen drugim dolazi niotkuda. Štoviše, jednostavnost jezika, koji je na prvi pogled prednost, a njegova neovisnost od tla i native ljudi mogu dovesti do "gubitak ekspresivnosti" jezika, kao Richards i Steiner Assert. Ali Mark Fettes Opovrži ovaj zadnji argument. Naime, on objašnjava da je Esperanto jezik koji se razvija i prilagođava promjenama svog vremena. To je prava "leksička i kulturna jezgra" kao i drugi jezici. Za razliku od engleskog, Esperanto ima prednost neutralnosti. Ne pripada nikakvoj etničkoj skupini ili zemlji. On se odupire argument gubitka kreativnosti koji je bio predmet engleskog nakon teza Dasgupta. Konačno, Mark Fettes kaže da je Esperanto prvenstveno Europski, bilo u svojoj izgradnji ili na način na koji se koristi od strane svoje zajednice. Ipak, Esperanto ima Univerzalan poziv i ima za cilj postati svjetski drugi jezik, a ne ograničiti se na europske granice. Pa kako i zašto bismo ga razmotriti u kontekstu samo koncentriran oko Europe?
Dakle, ova dva kandidata doživljavaju mnoge prepreke da postanu zajednički europski jezik. U mnogim aspektima oni također pojavljuju kao točno suprotnosti, jer nedostatke jedne su prednosti drugog, i obrnuto. Uz ove analize Fettes povlači Opći zaključak iz njegove studije i čuda o Europskoj lingvističkoj budućnosti. On jasno objašnjava da je za sada (u 1991), "jaz je ogromna između engleskog i Esperanto". Iako je sigurno da će intenziviranje globalne trgovine promicati pojavu jezika s globalnom difuzijom, budući razvoj zbivanja su nepredvidljivi. Hoće li engleski postati ovaj zajednički europski jezik? Hoće li Esperanto igrati ovu ulogu? Također je moguće da nijedan od tih jezika nije neophodan, pogotovo ako drugi glumci kao što je španjolski igraju rastuću ulogu, ili ako nove tehnologije, počevši s prevoditeljima, okončat će vrlo zanimanje za jezik Zajednički. Štoviše, znajući prepreke s kojima se suočavaju engleski i Esperanto, autor tvrdi da se drugi hibridni kandidati mogu dokazati, počevši od osnovnog engleskog ili Interlingua, iako su to još uvijek daleko od razine Razvoj esperanta.
Kao što ste razumjeli, Mark Fettes zaključuje svoj esej Prefokusiranjem na buduće razvoj, koji su sami će odlučiti o lingvističkoj budućnosti starog kontinenta. Ali danas, gotovo trideset godina kasnije, situacija nije stvarno evoluirala. Engleski je još uvijek dominantan i Esperanto se bori za nagodbu. Dakle, pred licem engleskog i esperanta, može li novi jezik biti i potencijalni kandidat za uvođenje zajedničkog europskog jezika? Zar ne možemo zamisliti moderan jezik koji ne bi utjecao na prepreke koje identificira Mark Fettes? Kroz jezik Europeo, misli tenk Europa Lingua nudi ovu alternativu.
Da biste pročitali cijeli esej, konzultirati:
Mark Fettes (engleski), koji jezik za Europu? : Hoće li Europa još uvijek trpjeti prokletstvo Babilona? ["Europa je Babylon: prema jedinstvenom europskom jeziku?"], Rotterdam, UEA, coll. "dokumenti na esperantu" (br. 26), 1991
